Za vrijeme “Holokausta”, dok je skoro cijela Evropa bila pod okupacijom nacista, ja sam nastojala pomagati nekim jevrejima spasiti život. To je bilo vrlo opasno jer sam kršila tadašnje zakone koji su krivili jevreje za sve zlo, i radi toga su ih proganjali, zatvarali i ubijali. Znala sam ako me otkriju da me čeka ista sudbina kao i njih, ali nisam mogla drukčije. Reagirala sam bez razmišljanja protiv mučenja, ponižavanja i ubijanja nevinih ljudi. Bili su proganjani ne zbog krivičnog djela , nego jednostavno zbog činjenice da su se rodili kao jevreji. Oni to nisu mogli razumjeti, nisu se mogli braniti, niti braniti svoju djecu.Makar nisu bili moja familija, niti moji prijatelji, niti mnoge nisam ni poznavala, morala sam im pružiti moju pomoć, jer drukčije ne bi mogla živjeti moj život.

Makar je propaganda nastojala uvjeravati da su te osobe neprijatelji i da moraju nestati, jer su drugačije. Makar su možda mislili drukčije, vjerovali drukčije, govorili drukčije, bili su osobe isto kao ja. Ljudski rod je raznolik, razlike između pojedinaca i izmedju grupa dio je našeg čovečanstva . Zato, sve što se događalo drugim osobama činilo mi se također i moja odgovornost, i radi toga sam čvrsto odlučila pomoći im. I nisam bila sama, makar ih nije bilo mnogo, svi smo imali istu ideju: uvijek se može učiniti nešto.

Naravno da sam se bojala, da nije bilo lahko, ali nije bilo vrijeme jadikovanja ni slabosti, trebalo je raditi brzo i oprezno, protiv užasa koji nas je okruživao. Trebalo je naći sigurna skloništa, sigurne lažne dokumente, dosta hrane, novaca, ljekova i rješavati mnoge probleme, koji su se javljali na svakom koraku. Trebala sam lagati, podmićivati i u isto vrijeme glumiti normalni život, tako da ne probudim nikakove sumnje. Znala sam da me mogu otkriti, i zato sam bila vrlo oprezna. Imala sam sreću, što mnogi drugi nisu imali, da sam uspjela spasiti nekoliko osoba, i nisam bila otkrita. To sve što sam učinila bilo je strogo zabranjeno; bio je to prestup zbog kršenja zakona, zakona u kojeg ja svesno i sa čvrstim uvjerenjem nisam vjerovala. Zakon koji širi nepravdu i mržnju činio mi se neprihvatljiv. Izabrala sam put istine i pravde. Ima moralnih vrijednosti jačih nego bilo koji zakon, koje nastojim prenijeti mojoj djeci i oni svojoj. Dobrota za mene je ideja jasna i jednostavna koja se može sažeti u: ljubi bližnjega svoga kao samog sebe. I ja vidim kao bližnjega svako ljudsko biće bilo kako god misli, vjeruje i govori.

To je moja poruka. Tako su me naučili i odgojili. To što sam radila, nema nikakve zasluge niti nikakvo posebno priznanje. Jednostavno, to je trebalo učiniti.

Así hablaría Ljubica Stefan, distinguida con la medalla y el diploma de Honor del Justo, otorgados por el Yad Veshem en Jerusalem..